IMAN - definicija i značenje imana u islamu

islamOmer, radijallahu anhu, rekao je: "Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao: 'Muhammede, obavijesti me o islamu.'

Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: 'Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.' Na to će onaj nepoznati čovjek: 'Istinu si rekao.' Kaže Omer: 'Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: 'Istinu govoriš.' Onda taj čovjek reče: 'Obavijesti me o imanu.' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: 'Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.' Na to nepoznati čovjek reče: 'Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: 'Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.' Zatim nepoznati čovjek reče: 'Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: 'Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.' 'Pa obavijesti me o njegovim predznacima', reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: 'Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.' Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: 'Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?' Ja rekoh: 'Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.' Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: 'To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'"[1]

Iman je u jezičkom značenju: čvrsta potvrda i vjerovanje kojem ne prilazi sumnja, a u šerijatu: riječ na jeziku, ubjeđenje u srcu i rad tijelom, povećava se dobrim djelima, a smanjuje se griješenjem. Vjera se potvrðuje primjenom ruknova islama i ostalih obaveznih i pohvalnih djela. Onaj ko djelom ne potvrdi svoju vjeru, nemajući za to valjan razlog, nije vjernik, pa makar vjerovao u srcu i svjedočio jezikom. Na to upućuju brojni ajeti u kojima Uzvišeni Allah povezuje vjeru sa djelom, kao naprimjer: "Vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju to im vjeru povećava i samo se na Gospodara svoga oslanjaju. Oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su zbilja istinski vjernici" (El-Enfal, 2-4). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Iman ima sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko ogranaka, najvredniji ogranak je govor la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), a najniži uklanjanje onoga što smeta na putu, a i stid je jedan ogranak imana." [2] Iz ovog hadisa razumije se da iman čine tri stvari: riječi, djela i stanje u srcu, jer "la ilahe illallah" su riječi, otklanjanje ezijeta sa puta je djelo, a stid je stanje u srcu.

Neophodno je napraviti spoj između islama na djelu i imana u srcu. Onaj ko se zadovolji samo sa islamom bez imana, taj je munafik, jer munafici ispoljavaju islam, klanjaju, poste i primjenjuju ruknove islama, međutim, u srcima nemaju imana. Takvi su u najdubljim džehennemskim provalijama.

Također, onaj ko vjeruje srcem, ali to ne potvrđuje jezikom niti djelom – nije vjernik, jer sama vjera u srcu nije dovoljna. To je samo jedan dio imana koji se mora upotpuniti svjedočenjem na jeziku i djelu. Ebu Talib, amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, priznavao je srcem da je Poslanik istinit u svom govoru, čak je i stihove spjevao koji to potvrđuju, međutim, naklonost svome narodu mu nije dozvolila da izgovori šehadet i prihvati islam, pa je skončao u Vatri.

Kada je upitan o imanu, Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, nabraja šest temeljnih stubova – ruknova na kojima stoji vjera. Druga djela imana su samo dopuna ovim temeljima, a ti ruknovi su:

Prvi rukn: Vjerovanje u Allaha, a to obuhvata četiri stvari:

a)    Vjerovanje u Allahovo postojanje. Može se reći da ne postoji normalan insan koji istinski u svojoj duši poriče Allaha. Rekao je Allah, dželle šanuhu, o faraonu koji se toliko uzoholio da je sebi pripisivao božanstvo: "I oni ih (Allahove ajete), nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istina" (En-Neml,14).

b)    Vjerovanje da je Allah jedini Gospodar koji stvara, vlada i upravlja.

c)    Vjerovanje da je Allah jedini koji se s pravom obožava, da On sudruga nema i da se svi ibadeti samo Njemu upućuju.

d)    Vjerovanje u Allahova imena i osobine koje su spomenute u Kur'anu i vjerodostojnom sunnetu, bez krivog tumačenja njihovih značenja, poricanja, odreðivanja kakvoće ili poreðenja sa stvorenjima.

Da bi iman bio ispravan, neophodno je ispuniti sve spomenuto, i nije dovoljno, kao što mnoge neznalice misle, vjerovanje u Allahovo postojanje. Mušrici Mekke, u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovali su da Allah postoji, i priznavali su da je On jedini stvoritelj, kao što je rekao Uzvišeni: "A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: Allah! Pa kuda se onda odmeću" (Ez-Zuhruf, 87). Međutim, to im nije pomoglo jer nisu ostvarili ostala značenja tevhida i pored Allaha su druge obožavali. Rekao je Uzvišeni: "Većina ovih ne vjeruje u Allaha a da druge Njemu ravnim ne čine" (Jusuf, 106).

Drugi rukn: Vjerovanje u Allahove meleke. Resulullahi, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo je meleke prije poslanika i knjiga, jer su meleci dio nevidljivog svijeta – gajba za razliku od poslanika i knjiga. Meleki su stvoreni od svjetlosti kao što je o tome obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,[3] oni ne jedu i ne piju. Pored toga, meleki su bića koja imaju tijela. Na to upućuju brojni dokazi od kojih je ajet: "Hvaljen neka je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima" (El-Fatir, 1), te hadis u kojem je opisan  Džibril, alejhis-selam, sa šest stotina krila. [4] Time se otkriva zabluda onih koji tvrde da su meleki duše bez tijela ili da su sile dobra u tijelu čovjeka, a šejtani sile zla!!!

Iman u meleke obuhvata:

a)    Vjerovanje u njihove osobine spomenute u Kur'anu i sunnetu.

b)    Vjerovanje u imena onih meleka o čijim su nas imena obavijestili poslanici, sallallahu alejhi ve sellem, poput meleka Džibrila, Mikaila i drugih.

c)    Vjerovanje da su meleki zaduženi određenim poslovima, kao naprimjer: Džibril je zadužen za prenošenje objave, Mikail je zadužen za kišu, a Israfil za puhanje u rog. Ova tri meleka zadužena su za život, jer objava je život srca, u kiši je život za životinje i bilje na Zemlji, a nakon drugog puhanja u rog ljudi će biti proživljeni iz svojih kaburova i započet će vječni život. Zatim postoje meleki zaduženi za pisanje ljudskih djela. Rekao je Uzvišeni: "A nad vama bdiju čuvari, kod nas cijenjeni pisari" (El-Infitar, 10-11), te meleki čuvari, zatim, oni koji uzimaju duše, oni koji ispituju u kaburu, meleki koji Allaha obožavaju noću i danju. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Nebo je zaječalo, i pravo mu je da ječi, na njemu nema mjesta koliko četiri prsta a da tu nije melek koji Allaha slavi, stojeći, čineći ruku' ili sedždu." [5]

Treći rukn: Vjerovanje u knjige koje je Allah objavio Svojim poslanicima. Rekao je Uzvišeni: "Svi ljudi su bili jedan ummet, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao knjige..."
(El-Bekare, 213). Sve ranije objavljene knjige dokinute su objavom Kur'ana i po njima se više ne radi, rekao je Uzvišeni Allah: "A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi" (El-Maide, 48). Vjerovanje u knjige obuhvata sljedeće:

a)    Vjerovanje da je Allah objavio poslanicima knjige i da su one od Allaha, međutim, knjige koje danas postoje kod drugih naroda u sadašnjoj formi iskrivljene su i promijenjene pa stoga za njih ne vjerujemo da su ovakve kakve jesu od Allaha, nego vjerujemo da su u osnovi od Allaha, ali su ih ljudske ruke promijenile.

b)    Vjerovanje u istinitost onoga što je u Kur'anu i onoga što je naša vjera potvrdila od prijašnjih knjiga.

c)    Vjerovanje da je Allah objavio brojne knjige, a nama su po imenu poznate sljedeće: Kur'an, Tevrat, Indžil, Zebur, te suhufi (listovi) Ibrahima i Musaa, alejhimas-selam.

Četvrti rukn: Vjerovanje u Allahove poslanike. To su kod Allaha najodabraniji ljudi. Rekao je Uzvišeni: "Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti" (En-Nisa, 69). Ovo su četiri odabrane skupine, prvi među njima su vjerovjesnici, a od njih su poslanici i oni su bolji od vjerovjesnika. Najbolji među poslanicima su "ulul-'azmi" koji su spomenuti dva puta u Kur'anu, u suri El-Ahzab: "Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjeminog, smo čvrst zavjet uzeli." (El-Ahzab, 7), i u suri Eš-Šura: "On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte..." (Eš-Šura, 13). Najbolji od njih je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je rekao: "Ja sam najbolji među sinovima Ademovim." [6] Kada se sastao s poslanicima u noći Isra predvodio ih je u namazu, a za imama se bira najbolji. Nakon njega je Ibrahim, alejhis-selam, o kojem je Allah kazao: "A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja" (En-Nisa, 125).       
Neophodno je vjerovati u sve Allahove poslanike. Rekao je Uzvišeni: "I Nuhov narod smatrao je lažnim poslanike" (Eš-Šu'ara, 105), iako su oni poricali samo Nuha, alejhis-selam, a prije njega nije bilo poslanika, međutim, poricanjem jednog poslanika poriču se i ostali. Rekao je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: "Ja sam najpreči Isau, sinu Merjeminom, na dunjaluku i na ahiretu, a vjerovjesnici su braća po ocu, majke su im različite, vjera im je jedna."[7] Isto tako, poricanjem jedne od Allahovih knjiga i negiranjem da su one u osnovi objavljene od Allaha, poriču se i ostale.

Bilješke u trećem dijelu:
[1] Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9.
[2] Hadis skraćeno bilježi Buharija, knjiga: Iman, poglavlje: Stvari imana, br. 8, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Broj ogranaka imana te najvredniji i najmanji iman, br. 52.
[3] Muslim, knjiga: Zuhd i rekaik, poglavlje: Reznoliki hadis, br. 5314.                                            
[4] Buharija, knjiga: Početak stvaranja, poglavlje: Govor o melekima, br. 2993, i Muslim, knjiga: Iman, Poglavlje o Sidretul-munteha, br. 253.                                                        
[5] Ahmed u musnedu, 5/173, Tirmizi, knjiga: Zuhd, poglavlje: Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Kada bi ste znali ono što ja znam sigurno bi se malo smijali, br. 2312 i Ibnu Madže, kniga: Zuhd, poglavlje: Tuga i plač, 4190. Rekao je Tirmizi: hasen garib, Albani je rekao: hasen.
[6] Muslim, Knjiga o vrlinama, poglavlje: Prednost našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nad svim stvorenjima, br. 2278.
[7] Buharija, knjiga: Hadisi o vjerovjesnicima, poglavlje: Allahove riječi: "Spomeni u knjizi Merjemu..", br. 3187, i Muslim, Knjiga o fadiletima, poglavlje: Vrline Isaa, sina Merjemina, br. 4360.