Novosti

mekteb2019bannerfoto3

Autor: Uzeir Bukvić

Sa polaznicima Kursa islama u NorveškojSjećanje na Bosansku ljetnu školu u Kristiansundu. Život me, srećom, često demantuje. I dobro je pa je tako, jer sam ja eksper za promašaje. Mislio sam da se nikad više neće ponoviti, neće se desiti ništa slično u ovoj zemlji, kao što je bila Bosanska ljetna škola u Kristiansundu, koju sam kao jedan od inicijatora i autor tog kulturnog događaja, četiri godine organizirao, za našu djecu i nastavnike u Skandinaviji.Nakon dosta sumnji u njen uspjeh školi i meni kao njenom autoru, dodijeljeno je priznanje Nagrada za ravnopravnost 1999. godine. Nakon što je „stavljen ključ“ u vrata ove škole, nisam vjerovao de će se išta slično više desiti u ovoj zemlji.

Dvadeset godina kasnije, sada već potomci učenika škole u Kristiansundu, našli su se baš u gradu u kome stanujem, na Kursu islama, trodnevnoj manifestaciji, koju je za njih organizirala Islamska zajednica Bosne i Hercegovine u Norveškoj. Moje potsjećanja na Kristiansund i Bosansku ljetnu školu osvježio je i spojio sa utiskom sa ovogodišnjeg druženja naše omladine u Sarpsborgu, ponovni susret sa Medihom Šumar, koja je sa svojom zemljakinjom i drugom još iz Duvna , Nisvetom Tiro, dolazila u Kristijansund, da pomognu, da se nadju pri ruci, organizatorima Ljetne škole. I to je bila dragocjena i iskrena pomoć od naše dvije Duvnjanke iz Lillehammera, udaljene od nas preko petsto kilometara. Ali Ljetna škola u Kristiasundu je bila nešto drugo. Bilo je to vrijeme opće izgubljenosti i nesigurnosti Bosanaca i Hercegovaca u Norveškoj, razbacanih diljem ove prostrane zemlje,ne znajući hoće li u njoj ostati ili će ih i odavde, kao rasuti teret, negdje dalje deportovati. Bosanska ljetna škola nam je puno značila svima, ne samo djeci, koja još nisu stigla do znanja da u našoj zemlji ima pisaca. A onda su se uvjerili, jer smo im za predavače pozvali i prave pisce i vrhunske predavače: Avdulaha Sidrana, Enesa Kujundžića, Sulejmana Kupusovića, Senahida Halilovića, Envera Imamovića, Azru Verlašević, Rešada Arnautovića, Azru Krajišnik, Miralema Zubovića, Muniba Delalića, Sveina Monneslanda, Antu Koroušića, Zekerijaha Smajića, Midhata Ajanovića, Branka Tomića, ambasadore i konzule iz Skandinavije Izeta Serdarevića, Lamiju Tanović, Muharema Krzića i Edina Šehića, delegaciju Tuzlanskog kantona, i još mnoge, mnoge druge važne i poznate osobe. Ne znam da je u tadašnjoj Evropi, po kojoj su Bosance i Hercegovce jurili ko divinu, bilo negdje škole s ovakvim nastavnim kadrom. Ne pouzdano ne.! Ponesen utiskom sa ove škole naš pjesnik i akademik Sidran rekao je javno tada „Kako je prošao dosta svijeta gdje žive naši ljdi, ali da nigdje nije sreo da se radi i dešava nešto ozbiljno, kao što je ova škola u Norveškoj“ Nek se samo zna i potsjetimo još jednom na nju.

Sad je naša Mediha ovdje opet u ulozi organizatora, a i sa svojim je sinom, koji tada još nije bio ni rođen, niti je Mediha tada još bila Šumar, nego Slijepčević. Obradovao me je ovaj susret s njom kao da sam vidio i sreo rodjenu sestru. Zbunjen ovim susretom zaboravih joj dati moju novu knjigu i ponuditi joj konak, ali ću joj knjigu neizostavno poslati poštom. Konak, ko zna?!Zbune me neočekivani a dragi susreti i uzbuđenja. Baš kao i ponovni s našom mladom i ambicioznom, budućom spisateljicom, sestričinom mog starog drugara iz Dramena, Faruka Bisera, koju sam i upoznao na jednom susretu naše omladine u njenom gradu. Tada me je samouvjereno ubjeđivala da će biti pisac i izgleda da ka tom cilju dosta stabilno korača.

Možeš, ako misliš da moćeš. Rekoh joj!

Kaže da jedan norveski teatar planira da postavi na scenu njenu dramu. Aferim, velim! Za njene godine to nije malo.

Zna se da iza svakog ozbiljnog posla stoji jedna osoba. U pripremi i organizaciji Kursa islama u Sarpsborgu, gdje su u ekzotičnom inače prirodnom oambijentu norveškog Estfolda, u objektu Stenbek misjon, koji je i namijenjen za ovakve dogadjaje i aktivnosti ,uz Aziz ef. Ahmedovića, i njegovu desnu ruku Velisu Salihović, važnu ulogu imali su mladi imami u Norveškoj, Edin Mezit, Derviš Varešlija, Ibrahim Šabić, Osman Mehmedović, Ahmed Modrić i Faruk Terzić. Iz Bosne su kao ispomoć i predavači stigli još Maid Alađuz i Ahmed Tabaković. U ime bošnjačke omladine Njemačke u radu ovog skupa učestvovao je Medin Kovačević.

Imam iz „čitanke“.Poznajem koordinatora ove škole, ovog skupa naše mladosti, nazvane jednostavno Kurs islama, Aziza efendiju, znam ga kad još nije ni bio učitelj vjere, kad je kao gostujući imam tokom ramazana boravio baš u našem gradu. Bio je tada student na Al Azharu, i bio mi je gost jedno veče. Put ili slučajnost ga je , nakon završenih studija, dovela u Norvešku, u Sarpsborg, gdje smo se zbližili u kome imam dragocjenog sagovornika i prijatelja. O tom našem poznanstvu i druženju i mom utisku o nejmu još dok je momkovao, ostavio sam kraći trag u mojoj knjizi „Polarni san“. Držim da je to jedno od mojih dragocjenih poznanstava u egzilu i sretna je okolnost pa je baš u Sarpsborgu, gdje uživa zaslužen respekt u ovoj sredini i kao imam i kao aktivan društveni poslenik na planu medjureligijskog i medjukulturnog dijaloga. Sada Bosanci, a njih je u ovom gradu procentualno najviše u Norveškoj, imaju sve uslove za normalan vjerski i uopšte društveni život, primjeren potrebama jedne nacionalne manjine. Uz ostale pogodnosti pri ovdašnjoj dćamiji djeluje i Prva bosanska biblioteka u Norveškoj, što je takođe ideja ovog mladog imama.

Mogao je, naravno organizator Kursa islama pozvati predavače i gostee iz Bosne i Hercegovine. Ali, osim ove dvojice već spomenutih, nije jer kao što rekoh sad su druga vremena i druge okolnosti. Srećom, sad je aktuelan domaći kadar, općenito, elita koja bi svoje znanje i iskustvo mogla da posudi i svojoj bivšoj domovini. O nesunjivvo najaktuelnijoj temi ovoj generaciji, o identitetu, govorio je polaznicima ovog kursa, Zemir Popovac, psiholog, nastojeći da im znanstveno i iskustveno pomogne u razumijevanju neizostavne dileme u životu svakog mladog žovjeka s dvije domovine, da znaju ko su, sta su i odakle su?! Ko sam ja, to sam ja, bila je i opća tema ovog kursa.I da ih ne zbuni uloga dvojnog identiteta. Može li se biti dobar, čestit Bosanac i na norveškom ili uzoran Norvežanin s malo Bosne u sebi.

I ne kao stranac. Jedna zemlja se otkiriva onoliko koliko smo joj dorasli.Kako uspjeti u ovoj zemlji kao stranac? O tome, o svoijim iskustvima je govorio Leo Ajkić, dobro znano ime ovoj generaciji, kao popularna tv faca, kao sendis, kako to Norvežani kažu za nekoga ko je medijski popularan i eksponiran. Može, uvjeravao ih je Leo, samo ako znaš šta hoćeš i ako na tome istrajavaš i izgaraš. Ne moraš biti Ola da bi bio popularan i uspješan u ovoj zemlji, uvjeravao ih je ovaj ambiciozni i talentovani Mostarac, koji je u najdelikatnijoj djetalnosti u profesiji u kojoj se najlakše okliznuti, uspio da se izdigne iznad medijske prosječnosti.

Najnovija statistička mjerenja pokazuju da su Bosanci i Hercegovci najškolovaniji dio norveškog društva. Za nijansu školovaniji i od Norvežana. Neuporedivo u odnosu na ostale manjine u ovoj zemlji. Norveeška pruža izvanredene uslove za obrazovanje. O nekim vlastitim iskustvima, koja mogu biti poučna generaciji Bosanaca pred kojima je život, govorio im je Dino Islamagić, koji je nakon završene srednje škole obrazovanje nastavio u Sarajevu, s norveškom stipendijom. Potom je postdiplomski studij pohađao u Barceloni, gdje je magistrirao upravo na temi aktuelnoj i polaznicima ovoga Kursa. Njegova magistarska istraživanja bave se Izazovom identiteta druge generacije Bosanacaa u Norveškoj.

Hoće li orgaizatori ovog kursa, ove trodnevne škole mijenjati nešto u njenom konceptu zasaad je još rano govoriti, ali sam siguran u jedno; kao što i nekadašnji đaci Bosanske ljetne škole u Kristiansundu, danas ugledni građani ove zemlje, kad ih ponekad sretnem i prepoznam kažu da im je boravak u Kristiansundu i uopšte ta škola najljepši dio njihovog živoa. Jedna polaznica Kurs islama u Sarpsborgu Amila kaže da je puno naučila za ta tri dana i da joj to mnogo znači. Kad taj događaj jednom bude sjećanje vjerujem da će i njoj, kao i đacima iz Ljete škole u Kristiansundu, možda to biti najljepša uspomena iz mladosti.