Post

mekteb2017bannerfoto

Objava Kur'ana počela je u mjesecu ramazanu 611. godine, n.e, a završena je smrću Muhammeda, a.s., 632. g. Kur'an nije odjedanput objavljen. Njegova objava trajala je sukcesivno dvadeset dvije godine i kroz vjerovjesničku misiju Muhammmeda, a.s., utemeljeno je islamsko učenje Kur'anom i pojašnjeno riječima i postupcima Muhammeda, a.s., - sunnetom.
Svrha postepenosti objavljivanja Kur'ana i sukcesivnog nastajanja islamskih propisa, bez obzira odnosili se na vjeru ili pravo, nalazi se u činjenici što je Objava pratila događaje, potrebe društva i, osobito, stepen svijesti muslimana. Zbog toga se i razlikuju dva perioda objave Kur'ana: prethidžretski - mekkanski i, posthidžretski - medinski period. U mekkanskom periodu propisa o vjerskim obredima i propisa o regulisanju društvenih odnosa ne nalazimo mnogo. To je zbog toga što je prvo trebalo učvrstiti vjeru i moral i kroz to podići svijest vjernika do takvog stepena kako bi bila kadra prihvatiti najznačajnije odredbe iz obredoslovlja i prava. Ajeti mekkanskog perioda karakteristični su po tome što su kroz beskompromisnu borbu protiv idolopoklonstva razvijali svijest o monoteizmu i vjeri u samo jednog Boga i što su dokinuli neke izrazito paganske običaje kao što je, primjerice, kćerkoubojstvo. Svijest vjernika se postepeno razvijala i snažila potaknuta kur'anskim učenjem o neminovnosti konačnog odgovaranja za svoje postupke, tj. naučavala je muslimane da ima drugi vječni svijet - Ahiret, i da će se posigurno odgovarati za sva svoja djela počinjena na ovom svijetu.

Do detaljnije razrade islamskog učenja, normiranja društvenih odnosa i definiranja obaveza prema Allahu, dž.š., došlo je tek u medinskom periodu. Na taj način mekkanski period do 622. godine je period učvršćivanja vjere u jednoga Allaha i konačne odgovornosti za svoje postupke, a mekkanski period, od 622. do 632. je praktična realizacija i potpuno oživotvorenje učenja iz prethidžretskog perioda. Korelacija mekkanske i medinske Objave možda se može najbolje ilustrirati primjerom namaza i posta.

Namaz je, naime, karakterističan po tome što razvija vjersku svijest muslimana i padanjem na sedždu vjernik je najbliži Allahu, dž.š. Na sedždi najviše osjeća Njegovu moć i na taj način jača svoje uvjerenje da je svaki čovjek samo čovjek, i da je njegovo vremensko trajanje ograničeno. Posljedica ovakvog vjerovanja je isključivanje mogućnosti obožavanja čovjeka iz straha od njegove trenutne vlasti, položaja, snage i moći. Namaz je lahak ibadet i kao takav propisan je u Mekki.

S druge strane, post se može realizirati samo onda ako je vjernikova svijest toliko narasla da mu je dovoljna samo pomisao na Allahovu kontrolu, tj. da je potpuno svjestan i uvjeren da ga Allah u svakom trenutku vidi, iako on Njega ne vidi i da Allah zna njegove misli, a kamoli postupke. Post je dakle, test i potvrda čovjekove svijesti koja se razvijala o Bogu putem obavljanja namaza.

Allah, dž.š., propisivao je ono što je bilo primjereno trenutnom stepenu svijesti i spremnosti muslimana da to odmah prihvate i primijene u praksi.

U činjenici što je do normiranja društvenih odnosa i definitivnog utvrđivanja praktičnih obaveza prema Allahu, dž.š., - ibadeta, došlo u Medini, a ne u Mekki, može se nazrijeti opća karakteristika svakog prava čija je efikasna primjena uvjetovana postojanjem fizičke snage kao vanjskog faktora koji će biti garant njegove primjene. Muslimani u Mekki bili su samo duhovna, ali nikako fizička snaga, pa bi bilo neprikladno propisivati nešto što se ne bi htjelo prihvatiti jer nije bilo izvanjske sile koja bi bila garant te primjene.

Određene vrste ibadeta imaju i neka vanjska obilježja koja omogućavaju zainteresiranom licu, ili društvu u cjelini, da ima uvid u njihovu primjenu, pa prema tome i mogućnost primjene sankcije za njihovo nevršenje. Primjera radi, namaz sam po sebi ima i nečeg manifestacionog kao i hadž, pa je lahko utvrditi da li neko klanja ili ne, da li obavlja hadžske obrede ili ne. Međutim, kod posta je sasvim nešto drugo.

Lice koje želi sakriti od ljudi da ne posti to može vrlo lahko. Zbog toga je post specifična vrsta ibadeta koja ima za cilj da provjeri stepen svijesti vjernikove, njegovu odanost Allahu, dž.š., i njegovu vjeru u zagrobni život. Za primjenu ovog vjerskog propisa ne pomaže ljudska kontrola. Upravo zbog toga što onaj ko posti priznaje samo Allahovu kontrolu, primjena ovog ibadeta se smatra krunom svih drugih ibadeta. Budući da post predstavlja najintimniji doživljaj i najiskrenije predanje Allahu, dž.š., i da se vrši bez posrednika i bez ikakve osobite vidljive forme - s pravom se smatra najvižnijim ispitom vjerske svijesti muslimana.

Nemjerljiva je njegova vrijednost u odnosu na druge ibadete. To se vidi iz ovog kudsi-hadisa u kome Allah, dž.š., kaže: Svako će biti nagrađen prema učinjenom djelu osim za post. On je Moj i za njega samo Ja nagrađujem.

U jednom drugom hadisu Muhammed, a.s., je rekao: "Ko isposti ramazan s čvrstim uvjerenjem i dobročinstvom (onako kako ga je Allah propisao) bit će mu oprošteni prethodni grijesi."1

U mjesecu ramazanu je i noć Lejletu-l-kadr, koja je u pogledu ibadeta u kojoj nema te noći "bolja od hiljadu mjeseci".*

* Autor: Dr. Ibrahim Džananović