Post

mekteb2017bannerfoto

Iz naprijed citiranog ajeta vidi se da je post bio propisan i drugim narodima prije muslimana. Ovdje se obično misli na Jevreje i kršćane. Međutim, post su prakticirali i narodi poput starih Egipćana u vremenu njihova idolopoklonstva. Manihejci, brahmanaci također. Dakle, post je bio poznat kod svih naroda, čak i kod onih koji nisu poznavali nebesku Objavu.3

Od starih Egipćana obrede posta preuzeli su Grci, a kasnije i Rimljani. Sabejci (obožavaoci zvijezda) su poznavali post u trajanju od trideset dana. Ovaj post je bio prakticiran u mjesecu martu u počast boga Mjeseca. Postili su još devet dana u mjesecu decembru u čast boga sreće - Jupitera, a zatim sedam dana u mjesecu februaru u počast boga Sunca. Post im se sastojao u suzdržavanju od jela i pića, od izlaska do zalaska sunca, dok se post od sedam dana sastojao u suzdržavanju od vina, mesa i mesnih proizvoda.4

Manihejci su imali više vrsta posta i prakticirali su ga u različitim vremenskim periodima. Nedjelja je imala posebno značenje kod nižih, a ponedjeljak kod viših slojeva društva. Manes je svojim pristašama naredio da poste sedam dana u svakom mjesecu.5

Zakoni brahmanizma i budizma propisivali su svećenicima post u danima ravnodnevnice kao i post prvog i četrnaestog dana svakog lunarnog mjeseca. U vrijeme pomaračenja Sunca niži slojevi su se obavezno suzdržavali od jela, pića i seksualnih odnosa, dok je višim slojevima (svećenstvu i vojnim licima) pored gore navednog bilo zabranjeno jesti jela koja su se našla u kući za vrijeme pomračenja Sunca i tu su hranu morali podijeliti, a posuđe u kojima je bila ta hrana razbiti.

Pristalice brahmanizma i danas poste jedanaesti i dvanaesti dan svakog indijskog mjeseca.

Pripadnici budizma poste od izlaska do zalaska sunca po četiri dana svakog lunarnog mjeseca. Kada poste prvi, deveti, petnaesti i dvadeseti dan u mjesecu, zabranjen im je rad, čak i spremanje večere. Zbog toga oni koji poste te dane pripremaju jela prije izlaska Sunca.

Što se tiče Jevreja pouzdano je dokazano da je Musa, a.s., (Mojsije) postio četrdeset dana, a to upućuje da je post bio poznat i ubrajan u ibadete. Jevreji poste jednu sedmicu u toku ovih četrdeset dana kao sjećanje na pad Jerusalema i njegovo osvajanje.

U Levitskom zakoniku stoji: "Jahve reče Mojsiju: Ovaj zakon neka za vas trajno vrijedi. U sedmom mjesecu, deseti dan toga mjeseca, postite i ne vršite nikakva posla, ni domorodac ni stranac koji među vama boravi. Jer, toga dana, nad vama se ima izvršiti obred pomirenja da se očistite od svih svojih grijeha, te da pred Jahveom budete čisti. Neka je to za vas subotnji počinak, kad postite. Trajan je to zakon."6

U istom zakoniku stoji i ovo: "Reče Jahve Mojsiju: Povrh toga, deseti dan toga sedmog mjeseca pada Dan pomirenja. Neka vam to bude prigoda za sveti zbor. Postite i prinesite u čast Jahvi paljenu žrtvu. Toga dana nemojte raditi nikakva posla. To je, naime, Dan pomirenja kada će se za vas obaviti obred pomirenja pred Jahvom, bogom vašim. Jest, ko god ne bude postio toga dana, neka se odstrani iz svoga naroda. Ko bi god radio kakav posao na taj dan, toga ću ja istrijebiti iz njegova naroda. Nikakva posla nemojte raditi. To je trajan zakon za vaše naraštaje gdje god vi boravili. Neka vam je to subotnji počinak. Postite! Navečer desetog dana u mjesecu - od večeri do večeri, prestanite raditi.

A desetoga dana toga sedmog mjeseca imate sveti saziv. Postite i nemojte raditi nikakva posla."7

U Nehemijinoj Knjizi u prvom redu devetog poglavlja stoji da su Jevreji postili dvadeset četvrti dan sedmog Hebrejskog mjeseca: "Dvadeset četvrtoga dana toga mjeseca skupiše se Izraelci na post u pokorničkim vrećama i posuti prašinom."

Iz Knjige Zaharije može se razumjeti da su Jevreji poslije dolaska u Babilon postili i mnoge druge dane kao sjećanje na bolne događaje u njihovoj povijesti. Ove periodične postove nazivali su imenom mjeseca u kojima se taj događaj desio.

Osim ovih postojali su i drugi preporučljivi postovi koji su padali u periodičnim vremenskim razmacima i koji su prakticirani u spomen na pogibiju svojih poslanika i velikih ljudi, ili kao uspomena na druge događaje u njihovoj povijesti.

Treba reći da se u starom zavjetu ništa ne govori o zavjetnom postu, ali nas Kur'an podučava da su Jevreji imali i ovu vrstu posta. Tako, npr., u suri Merjem, u 26. ajetu, kaže se: Jedi i pij i budi veselo! Ako vidiš ikoga od ljudi, reci: "Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću postiti, pa danas ni s kim neću govoriti." Ovo su riječi Džibrila upućene Merjemi, majci Isaa, a.s., da se njima obrati svakom onome ko je bude vrijeđao i raspitivao se o prirodi njene trudnoće i rođenja djeteta.

Interesantno je da se skoro u svim klasičnim fikskim djelima spominje post koji se sastojao, između ostalog, i u tome da se ni s kim ne govori. Ova vrsta posta nije priznata u islamu, mada je posve sigurno da je bila prakticirana u religiji Jevreja. To pričinjava izuzetno opterećenje i patnju za čovjeka i njime se ne postiže pravi cilj, svrha i smisao islamskog posta pa je zato kod muslimana potpuno nepoznat.

Što se tiče kršćana u njihovim priznatim evanđeljima nema teksta kojim se eksplicitno naređuje post, već se samo spominje, hvali i smatra pobožnošću. Tako, naprimjer, ima citat: "Kad postite ne budite mrki poput licemjera koji izobliče lice da ih zapaze kako poste. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću."

Kod kršćana je najstariji i najpoznatiji Veliki post koji pada prije Uskrsa. Veliki post su postili Musa, a.s., Isa, a.s., i apostoli. Crkva je kasnije odredila i druge vrste postova koji se međusobno razlikuju, ovisno o vrsti kršćanskog učenja. Poznato je da se post, primjerice, sastoji od samo neke vrste hrane kao što su: meso, riba, jaja, mlijeko, itd.

*

* Autor: Dr. Ibrahim Džananović