Kad se u kontekstu teme o fundamentalizmu u islamu govori o izvoru stanovite tradicije, načinu odnošenja prema tom izvoru, jednom riječju tradicionalnosti, koja se povjesno javlja kao rezultat bivstvovanja tog izvora u vremenu i s čovjekom, mislim da je nužno imati na pameti naznačavanje sljedećih problema:
– riječ izvor, izvorno razumijevanje izvora neke vjerske tradicije, konotira smisao da nije valjano određeni izvor vjere (ili izvor tradicije općenito) razumjeti osim na način tzv. prvog izvornog razumijevanja izvora. Prema sintagmi izvorno razumijevanje izvora jasno je da pravo tumačenje može i, zapravo, mora biti ograničeno samo na izvorno vrijeme u kojemu se taj izvor javlja! Druga vremena ne smiju, prema ovakvim tezama, imati podjednaka, pa možda i drugačija, prava na vlastita iskustva izvora vjere!
| KUR’AN U SAVREMENOM DOBU |
| Priredio: dr. Enes Karić |
| Knjiga I-718 str. + Knjiga II-718 str.; 21 cm |
| Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. god. |
| (Iz Predgovora dr. E. Karića) Nedostatak apologetske literature u islamskom svijetu jeste prvenstveno u tome što ne razmatra na koji je način islam prevladao prethodne izazove (grčko i perzijsko kulturno i intelektualno nasljeđe, zatim Mongoli, križari, građanski, međumuslimanski, ratovi itd.). Ta se literatura ne usuđuje prepoznati dinamičnost i otvorenost islama u klasičnom dobu, islama koji je preuzimao na islamski način mnoge “tuđe” sadržaje, ali koji su unutar islamske “sinkretičke” i ” sintetičke” preobrazbe postajali islamske institucije. Ne znamo da li ima igdje i da li je ikada postojao islam kako ga vidi apologetska muslimanska literatura. Ona posmatra islam kao supstancu u epruveti, kao zaštićenu stvarnost pod staklenim zvonom, kao monadu, zatvorenu u sebe, a ne kao dinamičnu, životnu realnost koja, dakako, mora trpjeti izazove. K tome, kad se islam reducira na realitet na dnu epruvete onda i sam Zapad izgleda mnogo opasniji i mnogo veća nepoznanica negoli što stvarno jeste i što bi stvarno trebalo da bude! Otuda se pomalja potreba da se barem za pola preokrenu ova pitanja. Tj. nije li kolonijalizam posljedica, a ne uzrok, nije li nedostatak zajedničkog ekonomskog tržišta muslimanskih zemalja posljedica a ne uzrok, nije li nepostojanje jednoga zajedničkog informativnog sistema muslimanskih zemalja, (koji bi mogao ponuditi makar zajednički crtani film islamskog duhovnog tonaliteta za muslimansku djecu!!!) posljedica dugotrajne dekadence muslimana, a ne njezin današnji uzrok. Ukratko, treba raspravljati i o davnašnjim uzrocima muslimanske superiornosti, a ne samo o današnjim uzrocima muslimanske inferiornosti! Muslimani moraju (u)vidjeti i svoj dio krivice, i od Zapada hrabro preuzimat ono što je po muslimane dobro u ovom vremenu. Danas prvenstveno preuzimaju od Zapada ubitačna oružja, rjeđe preuzimaju korisne obrasce učenosti, znanosti i tehnologije, napose one tehnologije koja nije ekološki opasna! K tome, apologetska literatura mora (za)imati na pameti da postoje institucije i obrasci koji su nekada bili dobri, ali sada, ma koliko su nekada mogli biti doista islamski, ne odgovaraju muslimanskom svijetu. Nekad je nešto bilo islamsko i funkcioniralo je dobro! Ne znači da će i danas to funkcionirati dobro, ma koliko u knjigama čitamo da je to prije osam stoljeća bilo islamsko! … … Također, imaju institucije i obrasci koje muslimani nisu uopće proizveli niti izumili, ali ti obrasci mogu, muslimanskim dinamičnim prisvajanjem i preobrazbom, postati funkcionalno islamski i muslimanski. No, slabost današnje reformatorske muslimanske literature počiva u njezinoj općenitosti, u mnoštvu općih konstatacija i mjesta. Vidi to čitatelj i iz ovdje navedenih arapskih sintagmi. Rješenja ponuđena u tzv. “širokim potezima” još uvijek nisu i ona kratkotrajna, djelotvorna, konkretna rješenja, rješenja koja su uvijek izmjenjiva u skladu sa dinamikom bujanja života, u skladu sa rađanjem sunca svaki dan! Tu i jeste glavni problem današnjeg islamskog mišljenja, sadržanog s jedne strane u mediju parola i parolaškom animiranju miliona muslimana, i, s druge strane, u parolaštvu muslimanske pobožnosti bez (političkog, vojnog, ekonomskog) pokrića! Na kraju, recimo da su ove prve dvije knjige “Kur’ana u savremenom dobu” koncipirane u skladu sa priređivačevom željom da se kroz mozaik različitih tekstova osjete ponekad gotovo sve intelektualne, moralne, političke, ideološke, socijalne… napetosti koje vladaju današnjim islamskim svijetom. U Sarajevu, ramazana 1417. /januara 1997. |
Enes Karić
FUNDAMENTALIZAM PROKRUSTOVE POSTELJE
(“KUR’AN U SAVREMENOM DOBU, knjiga II” priredio: dr. Enes Karić, Izdavač: Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. god.)
Kad se u kontekstu teme o fundamentalizmu u islamu govori o izvoru stanovite tradicije, načinu odnošenja prema tom izvoru, jednom riječju tradicionalnosti, koja se povjesno javlja kao rezultat bivstvovanja tog izvora u vremenu i s čovjekom, mislim da je nužno imati na pameti naznačavanje sljedećih problema:
– riječ izvor, izvorno razumijevanje izvora neke vjerske tradicije, konotira smisao da nije valjano određeni izvor vjere (ili izvor tradicije općenito) razumjeti osim na način tzv. prvog izvornog razumijevanja izvora. Prema sintagmi izvorno razumijevanje izvora jasno je da pravo tumačenje može i, zapravo, mora biti ograničeno samo na izvorno vrijeme u kojemu se taj izvor javlja! Druga vremena ne smiju, prema ovakvim tezama, imati podjednaka, pa možda i drugačija, prava na vlastita iskustva izvora vjere!
– sintagma prvo izvorno razumijevanje izvora također konotira logički zaključak da su dotični izvor pravo shvatili i jedini imali pravo da ga pravo shvate prvi recipijenti! Samo oni kojima je taj izvor najprije provrio imali su sreću da ga pravilno shvate! Druga, kasnija, pokoljenja pravilno će shvatiti izvor samo ako nemaju svoje vlastito nego njihovo, dakle tuđe, shvaćanje i recepciju izvora! To također znači da se sintagmom prvo izvorno razumijevanje izvora jedno vrijeme oktroira, da je prva generacija “najsretniji ljudski nukleus”, jer toj prvoj zajednici izvor izvorno pritječe i ona mora biti modelom za potonja vremena!
U ovoj svojoj besjedi želim upravo dovesti u pitanje valjanost, štaviše islamsku utemeljenost, ovakvih i sličnih razumijevanja sintagme prvo izvorno razumijevanje. Naime, izvan svake je sumnje da riječ izvor konotira i značenje stalnog, permanentnog, izviranja. U islamu ta činjenica ima posebnu važnost i kao posljedicu nepostojanje crkve. Izvor je, u principu, izvor svih i ni jedno vrijeme, ma kako ono daleko bilo od prve generacije recipijenata, ne smije biti lišeno vlastitog zahvaćanja Poruke iz svog duhovnog raspoloženja. U islamu je, naime izvor vjere u obličju Riječi Božije, a ne u obličju uskrsle osobe koja se pojavljuje u jednom periodu historije. To također znači da Riječ Božija, budući da je rijek, pritječe neprestano i ne presahnjuje. Prva generacija nije zagatila tok ovog rijeka, nije ga u nekom obaveznom pravcu usmjerila, niti opečatila jedno konačno razumijevanje i recepciju. Prema tome, ona ne samo da to nije učinila, već – islamski gledano – nije ni mogla ni smjela učiniti! Nije mogla, jer u islamu nema privilegirane zajednice, nema privilegirane grupe, nema privilegiranog doba! Nije smjela, jer u islamu nema boga ispred Boga, niti čovjeka ispred čovjeka! Prva generacija nema pravo u ime drugih primiti islam, već samo u ime svoje. Osnovna zamjerka koja se može uputiti današnjem ekstremizmu koji nosi epitet islamski jest neuviđanje činjenice da prva generacija muslimana nije niti mogla živjeti i iscrpiti svekoliku osebujnost izvora islama, Kur’ana, niti je, prema samom Kur’anu, to smjela učiniti sve da je mogla.
Kur’an često naglašava da tuđe življenje, tuđe zasluge i tuđe vrijeme nije i naše vrijeme! Minulim civilizacijama pripada ono što one zarade, našoj ono što ona zaradi (leha ma kesebet ve lekum ma kesebtum). Bog, kao pravedan, nije za jedno doba i jedne ljude više Bog (i više milostiv), a za druga vremena i druge ljude manje Bog (i manje milostiv)! Stoga, on Svoju Riječ daje podjednako svim vremenima i svim ljudima, premda je svi ljudi i sva vremena podjednako ne razumijevaju niti jednako prihvaćaju.
Ovim smo već dotakli problem današnjeg islamskog ekstremizma čiji je jedan cilj restauriranje uzornog doba islama. Ali prethodno je potrebno objasniti dvije osnovne paradigme svakog ekstremnog fundamentalizma s obzirom na njihov odnos prema modelu kojeg žele restaurirati.
Postoje tzv. dogođeni modeli, oni su se nekad zbili na “uzoran” način i, budući da su “uzorni”, cjelokupna ljudska praksa ima se saobražavati, vrednovati i vjerno provoditi prevođenjem ovog modela u zbilju. Sejjid Kutb, jedan od teoretičara ovakve recepcije tzv. Islamskog modela iz VII. vijeka, upravo naglašava da se u tzv. medinskoj zajednici zbilo uzorno islamsko društvo! Sve što se poslije događalo išlo je pravcem udaljavanja od Modela! Mevdudi, indo-pakistanski teoretičar islamske savremenosti, čak tvrdi da islamska povijest, budući da se nije odvijala po uzoru na medinski model, islamskoj savremenosti nema šta ponuditi i iz nje se nema bilo šta pozitivno naučiti.
Druga vrsta modela jesu zamišljeni i u budućnosti projektirani modeli, kakav je, primjerice, vulgarno-marksistički model komunizma. Taj model je još-uvijek-nedogođen, još ne-zgotovljen. No sadašnja vremena, prema mnogim teorijama marksističke provencijencije, imaju se upravljati, usmjeravati i, po svaku cijenu prema tom budućem i za budućnost projektiranom modelu, saobražavati. Poznati su tragični rezultati “ostvarenja” i prakticiranja tih zamišljenih modela u povijesti savremenog doba.
Aksiološki gledano, manjkavost svih teorija o prošlim ili budućim Modelima, prema kojima se ima saobražavati sadašnje vrijeme, počiva u tzv. teoriji o aksijalnom dobu, aksijalnoj zajednici, izabranoj iskupiteljskoj generaciji koja ne priznaje punoljetnost čovjeka i omogućava mu neposredno napajanje na božanskom izvoru.
Tradicija u islamu, s druge strane, punovažna je samo onda ako ne zaklanja izvore. Po mojem sudu, ekstremni fundamentalizam u islamu savremenog doba nije sposoban da razluči tri važna pitanja:
1. Tradicija ne može zamijeniti izvore niti stati na njihovo mjesto. To znači da u islamu ni teološka tradicija nije izvor vjere već ljudsko shvaćanje izvora vjere u nekom dobu, nekom mjestu, nekom duhovnom raspoloženju. Ekstremni fundamentalizam previđa granicu između izvora vjere i povijesnog prevođenja tih izvora u vrijeme. Ekstremni fundamentalizam, zapravo, daje božanske atribute nečemu što je samo jedno prošlo ljudsko shvaćanje. Kur’an je, naime, uvijek otvoren za nova tumačenja; stoga nema konačnog prevoda Kur ana budući da se ova Knjiga ne može prevesti (jednom praksom) za sva vremena, već se uvijek iznova prevodi i u vrijeme provodi!
2. Ekstremni fundamentalizam ne uvažava tzv. pozitivni fundamentalizam islama. Pod pozitivnim fundamentalizmom u islamu može se nazvati obraćanje na fundamente islama, Kur´an i Sunnet, iz svog doba i na način punovažnog zahvaćanja izvornog toka Izvora iz svog duhovnog raspoloženja. Tumačenje Kurana iz svog vremena tradiciju islama oplođuje i obogaćuje i ne dopušta tradiciji da preraste u tradicionalizam. U islamu, naime, Kuran je fundament ne na način dokumenta koji je jednom (u davnom VII. vijeku) zatvoren u jedan oktroirani značenjski sklop, već je to fundament na način nepresahnjujućeg Izvora. Islam ne trpi vječne dogmatske sheme tradicionalizma već je, kao religija života, pripravna za spontanost, otvorenost igre života! Otuda pozitivni fundamentalizam znači u najkraćemu: podariti mogućnost svakom vremenu da se obrati na Kur’an kao fundamentalni izvor, i ne prihvaćati bezrezervno minula tumačenja (iz tuđeg vremena) kao zauvijek datu shemu i uzorni Model.
3. Ekstremni fundamentalizam ne uviđa pogubnost svog zahtjeva za restauriranjem i bukvalnom rekonstrukcijom života muslimana Prvog Doba (iz Mekke i Medine). Time se islam, kao nesumnjiva univerzalna vjera, (koja je, kao i kršćanstvo, korespondirala i korespondira sa Svijetom cjeline), kroz tumačenja ekstremnog fundamentalizma svodi na vjeru dva grada jedne geografske oblasti, vezuje za tlo, reducira na Arape, itd. Naime, ne može se nikada sasvim vjerno restaurirati neka ruševina, jer se u restauratorske zahvate uvijek projiciraju i restauratorova shvaćanja. Fundamentalisti, praktično, nisu fundamentalisti!
Ovime smo, na kraju, došli i do pitanja je li monolitnost, fundamentalnost, cementiranost, u biti stvaranja Božijeg. Kur’an slavi čovječanstvo različitih boja i jezika, hvali razliku i natjecanje u dobru kroz razliku, tako da se naprosto može reći da ta Knjiga potvrđuje kako je Božije stvaranje i moguće samo kao stvaranje razlika! Bog ne stvara po principu kopiranja, klišeiranja! Fundamentalizam Bogu nije svojstven, barem ne onaj s negativnim predznakom! Jer, Bog neće da bude Bog samo jednog doba, samo jednog naroda, samo jedne zemlje, već je Bog u svakom vremenu, svim narodima, i svim zemljama! Kur’an tvrdi da je Bog “i na zemlji i na nebesima Bog”.
Stoga se uvijek treba podsjetiti kur’anskog stavka koji glasi:
“One koji su vjerovali, pa i one koji su bili Jevreji, i kršćani, i Sabijci – one koji su u Boga i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!” (II, 62).
Dakle, u islamu niko nije čuvar rajskih ključeva. Šanse su podjednake u raznolikoj i spontanoj igri stvaranja dobra.
————————
Bilješke:
1 Prokrust je po grčkoj mitologiji bio razbojnik koji je postao poznat po tome što je imao dvije postelje, jednu kratku i jednu dugačku. One koji bi navraćali kod njega da prenoće on je mučio i ubijao. Visoke bi stavljao u kratku postelju da legnu i obzirom da im postelja nije odgovarala Prokrust bi im odsjekao noge za višak koji štrči preko kreveta. Niske rastom bi stavljao u dugačku postelju te bi ih razvlačio kako bi dostigli dužinu kreveta. Naravno, ovi bi pod velikim mukama umirali. Prokrusta je ubio junak iz grčke mitologije po imenu Thesus.
Prokrustova postelja je izraz koji se koristi da označi situaciju u kojoj se na silu pokušava neko učenje strpati u okvire koji mu ne odgovaraju, nastojeći ili iz tog učenja izbaciti određene dijelove ili dodati neke nove sa namjerom da takvo, nasilno promijenjeno učenje ponudi kao originalno.
Kada govori o islamskoj tradiciji dr. Enes Karić koristi izraz ‘Prokrustova postelja’ da opiše jedan fenomen, slučaj u kojem neko pokušava da svu širinu i bogatstvo poslaničke tradicije strpa u uske okvire svog poimanja stvari.
(“KUR’AN U SAVREMENOM DOBU, knjiga II” priredio: dr. Enes Karić, Izdavač: Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997. god.)