Ramazanski post je jedan od pet temeljnih ibadeta u islamu. Postiti mjesec ramazan je obaveza svakom muslimanu i muslimanki koji ispunjavaju predviđene uvjete (punoljetnost, mentalno i fizičko zdravlje). Strogo je zabranjeno (haram) narušiti svetost (hurmet) ramazanskog posta i neopravdano ne postiti ili namjerno prekinuti već započeti post, tj. pokvariti post na bilo koji način.
Post u mjesecu ramazanu je zahtjevan psiho-fizički ibadet (iako ga fakihi najčešće karakterišu samo kao tjelesni) koji nije moguće simulirati, pa je zato i nagrada za ovaj ibadet posebna, kao što se navodi u hadisi-kudsiji: “Sve što čovjek uradi njegovo je, izuzev posta. On je Moj i Ja ću za njega posebno nagraditi. On ostavlja hranu i prohtjeve zbog Mene.” (Buharija i Muslim). “Ko provede ramazan vjerujući u ono što je Allah obećao i tražeći nagradu od Njega biće mu oprošteni grijesi koje je počinio.” (Buharija i Muslim) Zato ništa ne može u potpunosti zamijeniti i nadomjestiti ibadet posta, čiji je osnovni cilj duhovni preobražaj čovjeka i upotpunjenje osobina neophodnih za uspon na stepen/e takvaluka, bez obzira o kojem alternativnom propisu se radilo. Međutim, kako je Uzvišeni Allah beskrajno milostiv i blag, ostavio je mogućnost da i oni koji neopravdano pokvare svoj post ili u cijelosti propuste postiti tokom ramazana da osjete makar neke blagodati ovog blagoslovljenog mjeseca i zasluže nagradu Svevišnjega tako što će sanirati svoj propust iskupom u vidu keffareta ili fidje.
Za namjerno neopravdano pokvareni post iskup je keffaret
U slučaju da se i pored potvrđene zabrane desi da neko oskrnavi hurmet ramazanskog posta, tj. neopravdano prekine započeti post konzumiranjem hrane, pića, pušenjem duhana i sl., ili spolnim odnosom, šeri’at je, osim obaveze pokajanja, traženja oprosta od Uzvišenog i napaštanja propuštenog dana, uz prijetnju ahiretskom kaznom, predvidio i ovozemaljsku sankciju u vidu keffareta – iskupa za počinjeni grijeh.Osnovu za ovaj propis nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, a. s., koga prenosi Ebu Hurejre, a u kojem se navodi: «Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku i rekao mu: «Upropašten sam, Allahov Poslaniče!» «A šta te je to upropastilo? – upita ga Poslanik. «Imao sam odnos sa ženom po danu u ramazanu.» «Možeš li osloboditi roba – upita ga Poslanik. Ne – odgovori mu čovjek. Možeš li postiti dva mjeseca uzastopno? – pita dalje Poslanik. Ne – odgovori čovjek. Imaš li čime nahraniti šezdeset siromaha. Nemam – odgovori čovjek. Potom je Poslaniku a. s. donesena posuda u kojoj je bilo oko petnaest sa’a hurmi. «Evo podaj to kao sadaku – reče mu Poslanik. Je li na siromašnije od nas? Nema u ovom mjestu niko ko je u većoj potrebi od nas. Poslanik se tada nasmijao da mu se ukazala bjelina zuba, a onda reče: «Idi i nahrani njima svoju porodicu!» (Zabilježili su ga autori Šest zbirki. V. Nejlul-evtar, 4/214)Zakonski razlog propisa keffareta (‘illetul-hukm), prema hanefijskim i malikijskim pravnicima, jeste skrnavljenje svetosti ramazanskog posta, pa se propis o baveznosti keffareta proteže analogijim i na skrnavljenje hurmeta ramazana i posta konzumiranjem hrane i pića. Ostale pravne škole smatraju da je zakonski razlog norme skrnavljenje hurmeta ramazana i posta spolnim odnosom, a ne bilo čime i na bilo koji način. U pitanju je, dakle, najgrublji vid skrnavljenja, a ne bilo koji oblik skrnavljenja. Zato dotične škole obavezu keffareta vežu isključivo za kvarenje ramazanskog posta spolnim odnosom.Keffaret je s jedne strane kazna, a s druge strane ibadet. Kazna je s obzirom na obaveznost izvršenja koje je vezano za učinjeni prijestup, dok je ibadet s obzirom na samo izvršenje, budući da se izvršava postom ili davanjem sadake a ta djela sama po sebi jesu ibadet.U našem vremenu obaveza keffareta se izvršava na jedan od dva načina: postom dva mjeseca uzastopno, ili, u nemogućnosti da se tako postupi, prijestupnik treba da nahrani šezdeset siromaha. Iznos hrane za jednog siromaha odgovara iznosu sadekatul-fitra za jednu osobu (ove godine sadekatul-fitr iznosi 7, 10 ili 20 KM, ovisno o imovinskom stanju osobe). Budući da je siromaštvo danas dosta rašireno, a većini ljudi je teško postiti dva mjeseca uzastopno, čini se razložnim i prihvatljivim mišljenje učenjaka koji smatraju da se prijestupnik može opredijeliti alternativno za ovu drugu opciju (hranjenje siromaha), što je inače stav malikijskog mezheba, budući da se u nekim verzija hadis u kojem se propisuje keffaret navodi sa veznikom “ili” (u alternativnoj formi). Ukoliko bi se neopravdan prekid posta ponovio prije izvršenja keffareta za prvi prijestup, u istom ili drugom danu, dovoljan je jedan keffaret za sve prijestupe, ako za ranije prestupe nije već učinjen keffaret, budući da jedan keffaret apsorbuje ostale, poput kazni iz domena hududa u slučaju ponavljanja djela ako prijestupnik nije kažnjen za prethodne prijestupe. Svrha kazne (osuda i odvraćanje) ostvaruje se jednim keffaretom, a ako se nakon jedne kazne prekršaj ponovi, slijedi nova kazna – keffaret, budući da prethodna nije ostvarila svoju svrhu. Ukoliko osoba ne bude sposobna da izvrši keffaret, obaveza izvršenja prelazi u dug koji traje dok se ne izvrši.
Fidja
Govoreći u kontekstu izuzimanja od obaveze posta bolesne osobe ili putnika, koji su dužni napostiti propuštene dane, Uzvišeni u Kur’anu spominje jedan poseban slučaj za koji se veže obaveza fidje kao vid alternative obavezi posta: “Onima koji ga jedva podnose – otkup je da siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.” (El-Beqara, 184) Ibn Abbas je protumačio da se ovo odnosi na osobu u dubokoj starosti koja teškom mukom podnosi post. Budući da nema nade u poboljšanje stanja takve osobe, koje u budućnosti može biti samo gore, takvoj osobi je propisan iskup u vidu fidje, tj. da za svaki propušteni dan ramazanskog posta nahrani jednog siromaha. Također, ovo se analogno spomenutom slučaju, odnosi i na bolesnika koji boluje od trajne, teške bolesti koju bi post činio još težom, ili bi, jednostavno u tom stanju post bilo veoma teško i naporno izvršiti. Procjenu takvog stanja vrši sama osoba na temelju vlastitoga iskustva ili pouzdan ljekar musliman. Ukoliko spomenute osobe ne budu u mogućnsoti izvršiti fidju zbog siromaštva, ta obaveza otpada, shodno riječima Uzvišenog: “Allah nikoga ne zadužuje preko njegovih mogućnosti” i Njegovim riječima.”Bojte se Allaha koliko ste u stanju!” Spomenutim dvjema kategorijama osoba mogu se, prema mišljenju nekih savremenih islamskih pravnika (dr. El-Karedavi), pridodati osobe koje obavljaju teške fizičke poslove usljed kojih nisu u mogućnosti postiti, poput rudara i sl., ili vozača koji su stalno na putu, a koji ne mogu naći slobodno vrijeme za napaštanje propuštenih dana posta. Ukoliko su u mogućnosti napostiti te dane makar u zimskom periodu, tokom godišnjeg odmora, ili vikendima, dužni su to učiniti i fidja im ne može zamijeniti post. Ako, pak, to nisu u stanju, fidja je tada alternativni propis za njih. Isto važi i za trudnicu ili dojilju čija se trudnoća i dojenje stalno smjenjuju, što je, doduše, danas veoma rijetko. Osoba koja je bila dužna napostiti, a umre prije izvršenja ove obavezeAko bi osoba koja iz opravdanog razloga (bolest ili putovanje) nije postila neke dane ili cijeli ramazan umrla prije mogućnosti napaštanja, ova obaveza otpada, a nema ni obaveza fidje. Međutim, ukoliko bi umrla nakon što je bila u mogućnosti napostiti propuštene dane, a nije to učinila prije smrti, iz njene ostavštine će se izdvojiti sredstva na ime fidje ili će to učiniti njeni nasljednici iz svoje imovine. Iznos i korisnici sredstava na ime keffareta (kada se vrši u formi hranjenja siromaha) i fidjeVeć smo spomenuli da iznos hrane za jednog siromaha u spomenute dvije obaveze odgovara iznosu sadekatul-fitra. Kada je riječ o keffaretu, to ukupno iznosi 60 dana X 7 KM = 420 KM za one slabijeg imovinskog stanje. Za one srednjeg stanja to iznosi 60X10=600 KM, a za imućne 60X20=1.200 KM. U slučaju fidje iznos je isti pomnožen brojem propuštenih dana posta. Kada je riječ o korisnicima davanja na ime keffareta i fidje, to su osobe koje spadaju u kategoriju siromaha i nevoljnika. Danas se dobar broj takvih osoba hrani u javnim kuhinjama. Budući da se i u Kur’anu navodi sintagma “nahraniti siromaha”, smatramo opravdanom i dobrodošlom inicijativu reisu-l-uleme da se u ovom vremenu sredstva na ime fidje i keffareta uplaćuju u javnu kuhinju (Stari Grad) kako bi se osigurala hrana za što veći broj siromaha i nevoljnika, posebno u mjesecu ramazanu, ali i mimo ramazana.