Piše: Uzeir Bukvić
Susret prvi: AZIZ AHMEDOVIĆ, STUDENT TEOLOGIJE na za te nauke najprestižnijem univerzitetu u svijetu, čuvenom kairškom Al Azharu, pozvan da tokom Ramazana službuje u Sarpsborgu, u Norveškoj. Brzo se pronijela vijest o dolasku mladog imama u naš grad. Čudno! Prvi put da se o tome govori među omladinom i to javno i to da to bude da to bude tema među njima, među curama posebno.
Jednom sam spominjao mog prvog susjeda u Kristiansundu svećenika Knuta Righ, i njegovu Eleni, sa kojima smo pod jednim krovom u tom gradu na Atlantiku pet godina dijelili zlo i dobro. Više dobro, srećom, jer su to bile osobe takvog karaktera i naravi da te nikad od njih ne bi zaboljela glava.
Često bih, razmišljajući o onome čime se bavio i duhovnosti uopće poželio da baš takav neko poput Knuta eventualno bude neko naš. I desi se eto Aziz. Godinama mlad, Aziz je tek preokrenuo stranicu treće decenije. Knut je bio reper, s dugom kosom i ležernim ophođenjem i odijevanjem. Aziz je elegantan i ne istrčava, kako bi priličilo mladosti i neiskustvu, već sluša strpljivo i odgovara promišljeno. Veli da se dugo i ozbiljno pripremao za put na sjever, nakon što je dobio obavijest da putuje za Norvešku. Znao sam, veli, ponešto o toj zemlji iz knjiga, iz literature, misleći da me tamo čeka led i snijeg. A ono jesen – ko najljepša jesen u Bosni.
Aziz je rodom, starinom, iz Vareša, industrijskog, proleterskog Vareša. U Varešu je Azizov otac Huso bio policajac, milicionar, komunista, službenik pod petokrakom, prav i ispravan ko suza. Sin uz stariju sestru Amru, imam, teolog. Nešto se tu ne slaže, ali biće složiće se!
Nedaleko od Vareša u selu Daštansko, živjeli su njegovi nana i dedo, kod kojih je Aziz rado i često odlazio i tu vidio da oni rade nešto što se u njegovoj očevoj kući, u Varešu, ne radi. I to nešto ga je zanimalo i počeo je i on oponašati nanu i deda.
Kasnije će nas majka odvesti u mekteb, i kasnije ćemo sestra i ja redovno odlaziti na vjersku pouku, noseći naše nove knjige u tamnim vinilskim kesama da se ne vidi šta nosimo. Potom će na mene, vjerovatno presudno uticati poznanstvo s našim imamom Irfanom Kulovićem, koji je, čini mi se, biti i moj intimni uzor. Tada je već i očev odnos prema vjerskom životu u Varešu bio znatno drugačiji, pa su i imami bili česti gosti u našoj kući. A onda će se i zaratiti i muslimani će morati napustiti Vareš i desiće se da baš to bude moj prvi kontakt sa Norveškom, sa Norvežanima, jer je na tom području baš bio stacioniran Norveški bataljon. Oni su nas prihvatili i sproveli do Breze.
Susret drugi: Sad se već u našem gradu govorka, i ne baš diskretno priča, među mladima, da je tek pridošli efendija kul,da je ok. Jednostavan, da čak izlazi sa vršnjacima. Čitavo jedno poslijepodne je proveo sa mojim sinom u razgovoru o filmu, o muzici, o njegovim studijama u Egiptu, o Varešu, za mene koji sam diskretno pratio taj razgovor posebno zanimljiva tema.
– Vareš držim kao idealno mjesto za odrastanje, s dosta djece, koja se svakodnevno igraju tu u mahali, i to su vjerovatno moja najsretnija sjećanja uopšte. Ta merajka, to vrijeme provedeno sa mojim drugovima. Sad me strah i pomisliti na Vareš. Kad dođe vrijeme povratka u Bosnu iz Kaira, kad se primaknu ferije, noćima ne spavam, malo od ponovnog susreta s Bosno, a više od Vareša i te stalne neizvjesnosti – je li se šta promijenilo za tu godinu dana.? Ali ništa. Za dvadeset godina nije izgrađena ni jedna zgrada, primijetiš samo da nema neke od hala Željezare, isjekli je i negdje odnijeli. Pojede je neka nevidljiva sila. U kafiću, gdje redovno svratim sa sestrom, svake godine isti poredak; znaš tačno kad će ko doći i gdje će sjesti. Od onih mlađih ko tu prezimi ili se odaje alkoholu ili, još gore, drogi. To je današnji Vareš. Ništa od onog idiličnog gradića iz mog djetinjstva. Taj moj Vareš je u penziji!
A Kairo i El Azhar su istovremeno moji i sreća i tuga. Moj intimni san bio je odlazak na taj čuveni univerzitet, najstariji na svijetu, preko hiljadu godina kako je otvoren i utemeljen, sa kažu preko tristo hiljada studenata u tri države – Egiptu, Libiji i Siriji. Mislio sam da je to vrh znanja i vrhunac naučne elite. Ali, El Azhar je i jedini univerzitet u tom arapskom dijelu svijeta koji je besplatan i to je jedina šansa tamošnjoj sirotinji da se školuje. Sad zamislite taj kontrast. Iz čitavog svijeta dolaze, hajd recimo najtalentovaniji, đaci, najbolji učenici medresa, iz butum donjaluka, napucani znanjem, klasične škole, sa poznavanjem nekoliko jezika, i s njima barabar, Arapi iz ko zna kakvih provincija i kakvog znanja i kulture, ne govore ni jedan svjetski jezik i arapski književni slabo, prvi put vide kompjuter, i još koješta i valja s njima. Svaka njima čast, oni se trude da ti se približe, ali je to družanje zapravo nemoguće, jer je riječ o dvije potpuno različite civilizacije. Te razlike se teško podnose.
Dan dvadeset i drugi: Da nije Ifete Mulać, teško da bih ušao u trag mladom imamu koji svako veče zakonači kod druge porodice. Nije lako rekoh biti efendija na službenom putu u ovoj zemlji, koja kažu ima preko 25 hiljada misionara po svijetu. Nije ni loše, veli, smatrajući i doživljavajući Norvešku kao zemlju blagostanja u kojoj možeš ostvariti sve što misliš da možeš. Poznato mi je to iz jednog naslova, a i iz razmišljanja moje starije sestre Izete koja mi iz Bijelog Polja često nabija na nos to što živim u najbogatijoj zemlji na svijetu. Kao da su Norvežani samo čekali mene da dođem i pokažem im kako se troše pare.
– Zbunjuje me pomalo poznanstvo s našim ljudima, kaže Aziz. Upoznao sam ih i sreo podosta, ali se to, nažalost, svodi na jednodnevno druženje. Uglavnom ljudi nemaju vremena. Ovdje su to posve druge osobe, čini mi se malo previše opsjednute zadovoljenjem materijalnih uvjeta. Traganjem za parama. To ih je uvelo u trku sa vremenom, koju je, ništa nepoznato, svako izgubio. Teško mi pada ta činjenica da, naročito mlađe, optereti taj fenomen – nemanje vremena. Kako će ga imati: ide u školu, studira recimo, trenira fudbal dva puta nedjeljno, jednom igra utakmicu, radi dva posla. A živi kod roditelja, dakle potpuno bespotrebna trka s vremenom, koja će ga odvesti dotle da ustvari neće imati vremena ni za sebe samoga i čemu onda sve to’.
Dodaje potom i svoje druge utiske:- Najviše o čemu se govori je Bosna. Ne razumijem zašto se onda ne radi na strategiji koja bi značila i ostvarenje tog ideala. Mislim, da bi uz ovakav rad i sa znanjem koje bi mladi ljudi ponijeli odavde lagodnije živjeli u Bosni. O tome razgovaram s mojim vršnjacima ovdje, za omladinskim juftarom ili kafeu “Picanini” u Sarpsborgu. Tamo u kafeu čini mi se govore otvorenije. A moje je da nađe najprikladnije mjesto sabesjedniku.
Pa, kafana, kafana.
Petnaest godina kasnije: GLEDAM RAMAZANSKI PROGRAM Televizije Tuzlanskog kantona, vrlo popularnu i gladanu inače emisju prigodnog sadržaja, koju uređuje i vodi takođe popularno tv lice ove televizijske kuće, Erda Radžepagić, i u elitnom terminu te večeri vidim Aziz ef. Ahmedovića, putem skajpa se javlja iz Norveške. Iz Sarpsborga, gdje živi i radi ovaj mladi imam.
“Otkud Vi u Norveškoj”, pita ga novinarka? “Nakon završenih studija u Egiptu sigurno ste mogli da birate gdje ćete službovati”?
– Ozbiljno pitanje, gdje će neko provoditi ovozemaljske dane, smatra Aziz! Kao vjernik i kao učitelj vjere apsolutno sam ubijeđen i svjestan da je to nešto što nam je u praskozorju svega trajno urezano u dušu i perom vječnosti zapisano u Božjem znanju kao jedina mogućnost koju ćemo slobodno izabrati.
Sudbina ima svoja pravila pa i to da ja kao student službujem svoju praksu baš u Norveškoj, što je nesumnjivo i otvorilo nove prilike i vidike. Bilo je to zaista neprocjenjivo iskustvo i moj prvi susret sa Zapadnom civilizacijom, sa našom dijasporom, njihovom svakodnevnicom, standardom i načinom života u egzilu. Novo, zanimljivo i prihvatljivo iskustvo.
Studiranje van zemlje, u mom konkretnom slučaju u Egiptu otvara bez sumnje neke nove vidike i perspektive, brusi naše sposobnosti tolerancije i razumijevanja, prilagođavanja i nužne snalažljivost u novim nepredvidivim društvenim relacijama i ambijentu. Upravo te kvalifikacije bivaju ključne i pri izboru profesionalnog angažmana. Sretan sam što je jedno od mojih prvih iskustava islamske službe bilo baš ovdje u Norveškoj. I što je to u dobroj mjeri usmjerilo moje razumijevanje poziva u praksi.
Islam u zemlji neislamskoj : Norveško društvo puno bi se preciznije moglo opisati terminima liberalno, demokratsko i sekularno nego što bi mu danas više odgovarao termin – kršćansko. Pravo na vjersko opredjeljenje, organiziranje vjerskog života, obilježavanje blagdana uz pravo korištenja slobodnog dana na poslu i školi te puno drugih pogodnosti kojih možda nismo ni svjesni- regulisano je i garantirano. Šta više država izdvajanjima iz poreza sufinansira rad organizacija koje brinu o vjerskom ali i nacionalnom aspektu življenja. Obrazovni sistem ove zemlje podjednako tretira islam s ostalim religijama, u dječjem i omladinskom obrazovanju, do desetog razreda. U srednjim školama to ovisi od usmjerenja učenika i realizira se u okviru takozvanog programa KRLE (Kršćanstvo – Religija -Svjetonadzor – Etika).Ostavlja se mogućnost suradnje sa aktuelnim imamima u pojedinim sredinama, posjeta džamijama ili drugim vjerskim prostorima, što opet ovisi i od procenta učenika muslimana u konkretnom razredu. Nivo znanja iz oblasti religije ovisi i od kvalifikovanosti nastavnika, a i spremnosti vjeroučitelja – imama da se i sam angažuje i pokaže kooperativnost u tom procesu.
Važnu ulogu, medjutim, u obrazovanju naše djece ima i tzv. Mektebska nastava, kao bitan oblik općeg, ne samo vjerskog odgoja. U uslovima egzila ovaj način vaspitanja ima svoju ulogu u procesu, izgradnji i jačanju identiteta, kako vjerskog tako isto i nacionalnog, i naše veze sa domovinom Bosnom i Hercegovinom. Različitim programima, koji osim čisto islamske edukacije imaju i karakter, značajne i obrise kulturnog pa i zabavnog karaktera, nastojimo držati na okupu barem dio naše omladine, poput ekskurzija, Kursa islama za mlade, susreti omladine i slično. Prošle godine je i zvanično formima Mreža mladih s ciljem da se od najtalentovanijih, kroz edukacije i dodatno školovanje, osposobe budući lokalni lideri u radu sa omladinom.
Smatra se da je islamska zajednica Bih u Norveškoj jedna od najbolje organiziranih u dijaspori, insistira novinarka Erda?
– Taj laskavi epitet – najorganizovanija je dvosjekli mač. Mnogi Zajednicu gledaju s vana i vide samo te dobre strane i prednosti, što srećom nije netačno, jer ih zbilja ima nebrojeno mnogo. Nastojimo da tu sliku oplemenimo i dodatnim elementima. Smatram da je Islamska zajednica Bošnjaka u Norveškoj dobro organizirana Centralna zajednica na cijeloj teritoriji ove prostrane zemlje, sa 14 džemata, koji bi se mogli opisati kao regionalne poslovnice. Neki od tih džemata teritorijalno mogu odgovarati veličini Bosne i Hercegovine. Naš organizacioni model prepoznat je u ovoj zemlji kao odgovarajući, jer je u skladu sa kriterijima po kojima funkcioniše i sama Norveška. U Norveškoj živi četiri do pet puta više iseljenika iz Pakistana ali njihova razjedinjenost po različitim džematima dovela je do toga da je najveća i najorganiziranija zajednica muslimana u ovoj zemlji upravo naša Islamska zajednica.
– Dolaskom u Norvešku, u ovu konkretnu sredinu uključen sam u platformu religijskih lidera, koja je prerasla u regionalnu organizaciju Dialogforum Østfold koja okuplja četrdeset vjerskih organizacija. Čast mi je da zadnjih nekoliko godina obnašam ulogu predsjedavajućeg Izvršnog odbora te organizacije. Uloga imama u dijaspori razlikuje se u značajnoj mjeri od uloge imama u domovini. Očekuje se puno širi spektar aktivnosti, od njega se zahtijeva i da pokaže liderske i organizacione sposobnosti, jer logistika i infrastruktura još nisu na zadovoljavajućem nivou.
Leteći imami: Ramazan. Jedna od specifičnosti sjevera, Norveške i drugih zemalja ovog podneblja. Potrebno je malo poznavanje geografije ako čovjek nema nekog vlastitog iskustva. Mislim na nagle promjene u dužini dana i noći, o norveškim bijelim noćima i dugom ljetnjem danu i postu. Islam je univerzalna, od Boga dostavljena vjera, i moguće je prakticirati ma gdje da smo. Ni ona, dakako, nije strogo definisana po pitanju obreda, kako se to nerijetko želi nametnuti. Taj obred nije sam sebi svrha pa za to i nema dileme u područjima gdje nema noći ili je ima veoma kratko. Jedinstven je stav učenjaka i muslimana koji nastanjuju ta područja, da poste i klanjaju po vaktiji časne Meke. Postoje naravno neke dileme jer je Norveška prostrana zemlja, dužinom skoro koliko cijela Evropa, tako da nije lako uskladiti sve te različitosti ali na nama je da to riješimo kako je najprihvatljivije.
“U kretanju je bereket” i upravo ovaj hadis dođe kao moto naše Zajednice. Naši džemati su prostorno veliki, a uz to svaki od nas ima i dodatne obaveze, neko mjesto, neki punkt koji redovno obilazi. Imami u Norveškoj stoga puno putuju pa ih s tim u vezi prati naziv “mobilni imami” Koristimo pritom sva raspoloživa prevozna sredsta; avion, brod, trajekt, autobus, vlastiti autmobila…Sasvim je ustaljena praksa da imam avionom posjeti naše ljude u nekom usamljenom mjestu, klanja s njima džuma namaz i isti dan se opet avionom vrati kući.
Pandemija je evo već drugu godinu poremetila i naš rad, nemogućnost neposrednog kontakta s našim ljudima, te stoga koristimo sva raspoloživa sredstva i mogućnosti kako bismo bili dostupni i na usluzi našim ljdima.
Musliman na bosanski način: U norveškoj danas srećemo još uvijek tek prvu generaciju Bošnjaka koji su rođeni ovdje. Pakistanci, Marokanci, možda dijelom i Somalijci odgajaju 2. i 3.generacije muslimana rođenih u Norveškoj. U kontaktu svih tih kulturoloških manifestacija islama sa današnjih sekulanim norveškim društvom kontinuirano se razvija jedan posebni identitet norveških muslimana. Taj identitet je dijelom isti, a i nešto drugačiji od svim pojedinačnih prethodno navedenih nacionalno i tradicijski obojenih varijacija islama.
Dominantni obrisi tog novonastajućeg norveškog muslimanskog bića uglavnom su odsjaji brojčano prisutnijih muslimana porijeklom iz drugih država. Dijelom možda i zbog toga što je globalno javno mijenje islam smjestilo na Bliski istok i uglavnom vezalo za ljude tamnije puti. A možda i zbog primjetne bošnjačke uzdržanosti da se značajnije istakne, društveno angažira, prihvati vodeće uloge i liderstva. Očituje se to jasno kako u političkom tako i ekonomsko-finansijskom sektoru gdje se dobra većina još drži krilatica: kraju lađu, mirna luka, neka to neko drugi itd. Kažem dosta generalizirano, iz kakvog su to socijalnog ambijenta Bošnjaci presađeni u ovaj norveški pa u tome vjerujem leži i dio naše lične nacionalne stigmatizacije, po kojoj su svi drugi bolji, učevniji i veći muslimani od nas.
– Volio bih kada bismo postali svjesniji da ono što mi Bošnjaci od vjere znamo i u životnoj praksi primjenjujemo vrijedi podijeliti s drugima i to im s ponosom pokazati. Naše razumijevanje vjere i vjerska praksa uzrelo je kroz stoljeća u međureligijskom i otvorenom ambijentu ukrašeno tolerancijom, poštovanjem drugog i drugačijeg te komšijskim ili danas kazano građanskim suživotom. Taj i takav islam, nazovimo ga bošnjački model, puno će lakše biti prihvačen, implementiran, adaptiran kao osnova za izgradnju norveškog muslimanskog identiteta. Pitanje je samo kad ćemo mi toga biti svjesni!
- O –
Viđamo se ponekad, s povodom ili bez razloga, prođemo, prošetamo gradom, glavnom ulicom “Go gata” norveški gradovi glavnu ulicu mahom nazivaju baš tako – Go gata (Glavna ulica). Mene ovaj grad polako zaboravlja pa najčešće pozdravljaju Aziza. Srete se s glavnom savjetnicom u gradskoj upravi, vidim srdačno se ispitaše, ko rodbina, vodeći neke ozbiljne razgovore u šta se ja ne miješam, samo diskretno prisluškujem. Ali me raduje da ta važna gradska faca pridaje toliku važnost nekom mom.
U mojim godinama okrepljujuće je družiti se povremeno s nekim ovako mlađim. To doživljavam kao kad biljku izmučena dugom sušom povrati u život kratkotrajni ali spasonosni pljusak. Kap kiše. Živimo u vremenu kad se stari brzo pa ove povremene šetnje i razgovori mogu malo da uspore taj nemilosrdno intenzivni proces. Usporivač starenja. Nisu to opterećujuća druženja koji te umore bespotrebnim temama i napornim razgovorima, nego obični život, poneka ideja od zajedničkog interesa, kao što je bila osnivanje Prve bosanske biblioteke u Norveškoj, kod nas u Sarpsborgu, u okviru Islamskog centra, ili programa obilježavanja godišnjice sjećanja na Srebrenicu. Događaj koji je svojom ozbiljnošću i osmišljenim kreativnim konceptom skrenuo na sebe pažnju građana ove inače prilično uspavane norveške sredine. Na gradskom trgu u Sarpsborgu, nakon ozbiljnog i pismeno osmišljenog defilea gradom, priređen je scenski performans kakav se rijetko viđa na ovom centralnom gradskom prostoru i pozornici. Ponesena i uzbuđena ovim prizorom, emotivna i temperamentna Edith Mysen, dobro upućena u probleme i život stranaca u ovoj sredini, gdje se i sama bavila tim poslom, nije izdržala da se ne popne na binu i vrlo ozbiljno prigovori opštinskim vlastima, politici pa i narodu ovog inferiornog grada s pram ovog događaja.
Iz medija pokatkad saznam da se organizira međureligijski dijalog u Østfoldu. Znam da će u toj inače delikatnoj debati učestvovati i Aziz efendija. Inkognito, kradom, nenajavljen odem na poneki skup, ne toliko događaja radi, mada će se raspravljati o važnoj temi, nego da čujem i vidim šta će on reći. I zadovolji me! Kao kad se vraćaš sa roditeljskog sastanka na kome se samo pohvalno govorilo o tvom djetetu. Dobro je, kažem, ostavljajući Aziza da nas “brani”!