Naša sjećanja ne smiju ostati zarobljena u tišini i obrednoj formalnosti. Ona moraju postati aktivna snaga koja brani istinu, štiti dostojanstvo i usmjerava naše društvene i političke izbore.
SARPSBORG, 09.juna – Prigodnim programom u Bošnjačkom centru-džamiji Sarpsborg podsjetili smo se na genicid u Srebrenici i Bosanskom Podrinju a u sklopu obilježavanja 30.godišnjice od ovog najvećeg zločina nad našim narodom. Učenjem odlomaka iz Kur’ana Časnog te dovom prisjetili smo se naših šehida te svih nedužno stradalih u gnusnim zločinima koji su uslijedili nakon pada tvz.„Zaštičene zone UN-a“ Srebrenica u julu 1995.godine.
Program u čijoj realizaciji je učešće uzela i naša omladina bio je protkao snažnim emocijama te porukama o kojima treba razmišljati i prenositi ih na generacije koje dolaze. Aziz ef. Ahmedović je u svom uvodnom obraćanju naglasio da je Srebrenica jedini međunarodno presušeni genocid iako je ona, zapravo, paradigna zla i zločina kojeg je naš narod preživljavao punih četiri godina u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Gost i predavač na ovom programu bio je glavni imam IZ Bošnjaka u Norveškoj Senaid ef. Kobilica. Ujedno je to bila i prva zvanična posjeta Džematu Østfold u svojstvu muftije za Zapadnu Evropu. Na kraju programa prisutnima se obratio muftija Senaid ef. Kobilica šaljući niz važnim poruka podcrtavajući važnost trezvenog promišljanja i proaktivnog djelovanja u vremenima koja su pred nama. Njegov govor prenosimo vam ovdje u cijelosti.
Draga braćo i sestre,
Islamska tradicija nas podsjeća da je čovjek stvoren „u savršenom skladu“ (Tin, 4): obdaren je razumom, savješću i sposobnošću da razlikuje dobro od zla. Vjera nas uči da ljudska čast i dostojanstvo nisu relativni, niti uslovljeni imenom, narodom, vjerom ili porijeklom — oni su apsolutni, neotuđivi i univerzalni.
Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, pred nama stoji izazov da sjećanje ne bude isključivo historijski narativ, već poziv upućen savjesti čovječanstva. Dok pred našim očima izranjaju novi oblici nasilja, isključivosti i brutalnosti, učenje iz primjera Srebrenice je moralna dužnost čovječanstva. Srebrenica, kao simbol bola i moralne pouke postavlja pred sve nas pitanje: šta činimo da se nešto slično nikada više ne dogodi, bilo gdje, bilo kome?
Naša sjećanja ne smiju ostati zarobljena u tišini i obrednoj formalnosti. Ona moraju postati aktivna snaga koja brani istinu, štiti dostojanstvo i usmjerava naše društvene i političke izbore. Poslanik, a.s., upozorio je na teška vremena koja dolaze, kazavši da će najgore biti kad ljudi budu naređivali zlo i odbacivali dobro. Ovo nas uči da zlo postaje posebno opasno kada se normalizuje, a dobro izgubi svoju važnost. Danas u nekim pojavama jasno prepoznajemo znakove doba u kojem pravda slabi, a mržnja dobija na snazi.
Zbog toga ne možemo zanemariti sjenke koje se ponovno nadvijaju nad čovječanstvom. U vremenu kada bi iskustvo genocida, holokausta i svjetskih ratova trebalo biti garant da se zlo više nikada ne ponovi, svjedočimo porastu ultradesničarskih pokreta, govora mržnje i nasilne ideologije. Vidimo kako pojedinci — poput Andersa Breivika i njemu sličnih — ne samo da šire ideje mržnje, već ih i pretaču u konkretne zločine, a da društva često ne odgovore jasno i odlučno. Ponovo smo svjedoci da demokratski svijet posmatra strahote u Gazi – ratne zločine sa jasnim elementima genocida – a da ne poduzima ništa. Zato, treba kazati da je Norveška jedna od rijetkih zemalja koja je svjetlo u inače mračnoj stvarnosti.
Još opasniji od tih činova su društvena ravnodušnost i trijumfalizam. Kada se zločini negiraju, žrtve ismijavaju, a zločinci slave kao heroji — ne trpi samo istina, već i sama civilizacija. Negiranje genocida nije drugo do produženje nasilja — ono je pokušaj da se ubije i sjećanje, da se izbriše moralna opomena i da se otvore vrata novom zlu. Nedopustivo je da takvi činovi i izjave prođu bez posljedica. Zemlje Zapadne Evrope, koje su se suočile s naslijeđem Drugog svjetskog rata, danas imaju moralnu odgovornost da odlučno reaguju kad su zajedništvo, ljudska prava i dostojanstvo ugroženi.
Sa druge strane, kao čovječanstvo svjedočimo vrijeme nesigurnosti i sveopće fragmentacije. Kao narod sa teškim i bolnim iskustvom genocida dužni smo graditi partnerstva – među vjerskim zajednicama, akademijama, državama i civilnim društvom — sa ciljem da osiguramo svijetlu i sigurnu budućnost za našu djecu.
Propustimo li ovu priliku da izaberemo odgovornost umjesto komfora, istinu umjesto relativizacije, pravdu umjesto kalkulacije — mogli bismo jednog dana pred vlastitom djecom ostati nijemi pred zlom kojeg smo mogli spriječiti.
U vremenu kada istina ustupa pred bukom poricanja i kada se nepravda skriva iza političke koristi, naša vjerska i ljudska dužnost je da govorimo jasno i pravedno. U porastu ekstremizma i društveno prihvaćenog negiranja zločina, šutnja nije opcija. Uzvišeni nas podsjeća: „Budite pravedni, svjedočite Boga radi, pa i na svoju štetu…“ (En-Nisa, 135).
Neka nas vodi riječ Uzvišenog: “ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.” (Ma’ide, 32). Nemojmo zaboraviti da u našem svakodnevnom životu, posebno u evropskom kontekstu gdje živimo i djelujemo, naše ponašanje mora biti prožeto iskrenošću, mudrošću, poštenjem i dijalogom. Samo tako možemo odgovoriti na poziv naše vjere i ljudskosti. Pravi test naše humanosti nije u onome što govorimo na komemoracijama, već u onome što biramo da činimo između njih. Srebrenica nas poziva da ne zaboravimo i da djelujemo — protiv svakog oblika mržnje, negiranja, isključivosti i šutnje. Na kraju, ističem s ponosom da mi Bošnjaci – nakon što smo bili izloženi masovnim, planskim i sistematskim ubistvima, silovanjima i razaranjima, uključujući uništavanje preko 1.000 džamija i vjerskih objekata, nismo odgovorili nijednim jedinim osvetničkim činom – čak ni 30 godina nakon genocida u Srebrenici.
Neka nas sjećanje na Srebrenicu učini budnijim. Neka nas tišina mezarluka podstakne na djela koja brane život, istinu i dostojanstvo. Neka se dragi Bog smiluje šehidima i pomogne njihovim porodicama, a nas neka uputi da budemo od onih koji će biti razlogom da se makar jedan ljudski život sačuva! Amin!
