Danas je 16.ševval. Pola ga je prošlo. Iza nas je mjesec ramazan. Nije on daleko, nije još zamakao. Molim Allaha da mi ne budemo od onih koji će brzo zatvoriti vrata njegovim blagodatima.
U ramazanu smo imali štit. Štit naš se zvao post. Njime smo se odupirali, od nas odgonili ružne misli te time vješto uspijevali da izbjegnemo zamke loše djela. U njemu, u ramazanu smo se čvrsto pridržavali namaza a on odvraća od svega što je ružno i najbolje je podsjećanje na Boga. U ramazanu snažili smo se dovom a učeči Kur an i slušajuči predavanja napaji smo naše umove znanjem i mudrošću. Sadaku smo puno dijelili a zekatom svoj imetak očistili i halalnim učinili. Sadaka i dova imaju snagu da promjene tok naših života – učini nas tome Poslanik a.s.
Sve pomenuto i još mnogo drugog radili smo draga braćo tražeći Allahov oprost i zadovoljstvo! Mogli bismo kazati da smo u ramazanu vrijedno radili na tome da budemo najbolja varijanta nas samih. Dakle, pokušali smo da u ramazanu budemo najbolje što možemo biti! Tako bi draga braćo trebalo da bude i danas, i svaki dan, i cijelu godinu. Ali nažalost, svjesni smo toga da to nije realnost koju živimo i da se to nama, nažalost, ne dešava!
Puno je faktora koji mogu uticati na to zašto mi koji smo bili tako dobri u ramazanu da se dragi Bog sa nama hvali melekima – nemamo snage, sposobnosti, umijeća da budemo barem približno isti kao u ramazanu??
Možda je nešto nedostajalo našim djelima jer Poslanik a.s. kaže da kad Allah kabuli neko dobročinstvo nagrada za to djelo bude da ga čovjek nastavi raditi. Znači ako vidiš da čovjek nastavlja da posti i sljedeći ramazan, vjerovat je, da mu je post prethodnog bio kabul. Ako vidiš da čovjek nastavlja da pomaže džamiju, svoj džemat, da probava uvijek da doprinese – znaj da mu je djelo dobro, iskreno, kabul kod Boga dragog! Vidiš li čovjek u džamiji idući petak pretpostaviti je da mu je današnja džuma kabul!
Ako razgovaramo da ljudima o ramazanu čut ćemo da tad djela imaju posebnu slast i da se nekako sve poklopi, sve dobije neki drugačiji smisao. Kao da odjednom stavimo neke specijalne naočale i sve vidimo jasnije – objasnit će neki. I zaista kad pogledamo naša stanja u ramazanu vidjet ćemo da ona odražavaju jednu puninu stvari koja nam dalje daje smisao, smiraj, racionalizaciju, reda nam stvari na ispravno mjesto itd.
I upravo ova ramazanska punina stvari, cjelodnevni životni program, cjeloživotni svjetonazor, islamski stil života – nazovite to kako god želite – čvrsto utemeljen na Kuranskim porukama i mudrostima te potvrđen praksom posljednjeg Božijeg poslanika a.s. je ono što razlikuje nas u ramazanu i nas ove i ovakve danas! Cjelina je ono što u sebi nosi smisao, jezgru, suštinu stvari. Nikad to nije samo jedan njegov dio, jedan dan, jedan organ, jedan komad. NE!
Drugačije kazano, da bi smo osjetili smisao, sreću, slast vjere moramo je živjeti svim srcem. Punim gasom, i bez kalkulacija, prihvatiti i u praksi i životu promijeniti sve ono što znamo da bismo trebali, da je dobro nas. Isto tako svom silinom, svim sredstvima se oduprijeti onome zašto znamo da nam nije dozvoljeno, da je loše, da je zlo po nas!
Samo i jedino tako osjetit ćemo slast vjerovanja, smisao i sreću, osjetit ćemo da je sve to lahko, da se drugačije ni ne može živjeti!
Ono što nas odvaja od ramazanskog duha jeste naša polovičnosti. Parcijalna uzimanja i sagledavanja islama od kojih mi sebi pravimo svjetove. Ono što se danas stručno naziva individualizacija vjere!
Sretnemo muslimanku koja kaže da ako ćeš bit muslimanka najvažnije ti je maramu nosit na glavi. Ili muslimana koji po norveškoj hoda sa turbanom koji to smatra najvećim doprinosom islamu.
Sretnemo brata na ulici, u šopingu, na utakmici, svuda ga ima. Taj uvijek uvijek dijeli, pomaže, udjeljuje.
Sretnemo hadžiju koji nam samo o hadždžu priča, iz čije porodice je su svi po 3 bili na Ćabi.
Sretnemo muslimanku koja stalno sebi i drugima ponavlja da je Džennet pod majčinim nogama!
Vidimo čovjeka koji uz ramazan ne bi izlazio iz džamije. Taj ti zna sve i jedan hadis o ramazanu, postu, itikafu, iftaru, sehuru i teraviji.
Ništa u ovim djelima nije sporno. Ona su pohvalna, neka od njih naređena, musliman treba da ih radi i mi molimo da Allah ta djela od naše braće i sestara kabuli, da ih za njih nagradi. Ali ja ovdje želim da skrenem pažnju na to da jedno djelo ma koliko veliko bilo, jedan hadis, jedan ajet, jedan obred, jedno vrijeme, jedno mjesto – ne mogu odražavati suštinu vjere i ne mogu nikada doseći njezinu puninu.
Ako onoga koji ne bi izlazio iz džamije uz ramazan ne vidimo u džamije poslije ramazana, ako je kod one koja ponavlja Džennet je pod majčinim nogama – njen muž, žargonski kazano, zadnja rupa na sviralu, ako naš uvažini hadžija ne da nikom oko sebe progovorit i misli da je najbolji musliman, Ako onaj vrijedni brat ne baš nikad vremena za džamiju, ako ona sa maramom i onaj sa turbanom ne rade ništa iznutra na sebi i ne upotrebljavaju glavo osim za nošenje marame ili turbana – onda je nemoguće očekivati da ćemo uskoro dokučiti smisao vjere, obuhvatiti njezinu puninu i osjetiti slast koju smo u ramazanu osjećali. Ako ćemo mi sami od vjere birati šta želimo, to raditi, o tome pričati a ono što nam je teško, ono što nam se ne sviđa, ono što nije baš po našoj volji izostavljati, propuštati, zanemarivati – bojim se da onda nismo shvati poruku koju je Poslanik a.s. od Gospodara svjetova nama dostavio!
Ilustracije radi navesti ćemo primjer. Zamislite mladica koji je odlučio da bude zdrav i da istrenira svoje tijelo. Upisao se u trening centar i dograbio tegova. Marljivo je radio, svaki dan bio je redovan, na početku je dizao po slabašnih 20-ak kg ali se nakon godinu dana dobro istrenirao pa je dizao 100. Rezultati su bili zapaženi i bilo je impozantno pogledati ručku koju je stalno slikao i dijelio na Facebook i Insta. I onda nakon godinu dana, sretnemo mi slučajno tog momka negdje u gradu i ostanemo bez daha od smijeha. Momak stvarno ima razvijenu ruku ali noge mu kao čačkalice, leđa pogurena, stomak ispred njega – ništa niščim, rekli bismo.
Razmislimo o ovom primjeru te o poruci koju nam Poslanik a.s. šalje kad kaže: Poslan sam da usavršim/ upotpunim fino ponašanje! Ako je on s.a.w.s. poslan radi toga onda je to i naša mislija. Popravljati i praktikovati fino ponašanje – nije mala stvar. Gdje, kada, s kim? Na svakom mjestu, u svakom vremenu, sa svakim. Popravljati naša relacije sa Stvoriteljem, sa samim sobom, sa porodicom, sa drugim ljudima, sa drugim stvorenjima – to je misija, to je punina vjere i to je ramazanski duh kome ne treba zatvoriti vrata. A on se ne može postići parcijalnim i selektivnim probiranjem onoga što je nama lahko od vjere!
Molimo te Allahu dragi da nas nadahneš pravilnom razumijevanju vjere i osnažiš da je u njenoj punini u svojoj svakodnevnici živimo! AMIN
Aziz ef. Ahmedović