Piše: Aziz Ahmedović
Bedranska bitka je događaj iz sedamnaestog ramazanskog dana, druge hidžretske godine. Mušrici su željeli uništiti svaku klicu Islama. Bili su vojno i brojčano nadmoćniji, a muslimani iako malobrojni i slabo naoružani Islam su odbranili jer ko god Islam brani Allah dž.š. mu je pomagač
. قَالَ الَّذِينَ يَظُنُّونَ أَنَّهُم مُّلَاقُو اللَّـهِ كَم مِّن فِئَةٍ قَلِيلَةٍ غَلَبَتْ فِئَةً كَثِيرَةً بِإِذْنِ اللَّـهِ ۗ وَاللَّـهُ مَعَ الصَّابِرِينَ
‘
’Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: “Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!” – A Allah je na strani izdržljivih.’’ (Bekare-249 )
Neprijatelju našem stalna je želja Islam uništiti pa bitka sa Bedra prestaje biti samo događaj, ona je proces, poruka i inspiracija svim muslimanima do Dana sudnjega. Ta bitka traje
. وَلَن تَرْضَىٰ عَنكَ الْيَهُودُ وَلَا النَّصَارَىٰ حَتَّىٰ تَتَّبِعَ مِلَّتَهُمْ ۗ
’’ Ni jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: “Allahov put je jedini Pravi put!”
Da bitka na Bedru nije završena i da to neće nikad ni biti potvrđuje poslanikova poruka nakon bitke upućena ashabima i svim sljedbenicima: „Vraćamo se iz male u veliku bitku, u bitku sa samim sobom“. Da bitka sa sobom zna biti dosta neizvjesna već sljedeći značajni događaj u toj ranoj povjesti islama nam to potvrđuje. Potvrđuje nam to Bitka na Uhudu.
Bitka na Uhudu koju ashabi izgubiše jer nisu u sebi pobijedili pohlepu. Uhud je bio pouka i opomena da nema pobjede neprijatelja bez pobjede u sebi. Ashabi su s poslanikom na čelu uzevši pouku iz Uhuda nizali pobjede i širili Islam. I kasnije generacije su koračale iz pobjede u pobjedu. Sedam stotina jedanaeste godine Islam je na tri kontinenta bio. Mogli su ga tako širiti i istinu zemljom pronositi samo oni koji su boreći se u svim bitkama neprekidno bili i u bitci sa samim sobom.
Oni nikad nisu napustili Bedr i stalno su preispitivali svoj odnos prema vrijednostima. Taj odnos prema vrijednostima iskazan je činjenicom da su borci Bedra oni kojima je smrt draža od života, a to znači da im je trajno/ ahiretsko preče od prolaznog/ ovosvjetkog šićara i koristi. Preispitujući vrijednosti društva u kome živimo pa nekada možda i samih nas i naš odnos prema trajnim vrijednostima i ljepotama Ahireta – čini se da smo mi odavno otišli sa Bedra a borbu ostavili. Neprijatelj – šejtan se neprestano bori da još više deformiše islamske vrijednosti koje nas još uvijek krase, i vješto nas usmjerava na svoje kolo, tamo gdje njemu najbolje odgovara.
Poslanik a.s. je skupinu muhadžira i ensarija izveo na Bedr i Gospodara za pomoć molio jer je od te male skupine i ishoda te bitke ovisila sudbina Islama. Oni su, iako RAZLIČITI, dakle, muhadžiri ( došle, sirotinja, oni od tamo ) i ensarije ( Evs i Hazredž koji su međusobno reneracijama vodili osvetničke ratove ) Poslaniku složno rekli: Nema razlike među nama kad je u pitanju Islam. Mi tebi nećemo, kao što je Musau njegov narod , rekao: ‘’Hajde ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi ćemo ovdje sjediti’’ Ako zatražiš da za njegovu odbranu na more nagazimo, nagazićemo.
Mi danas gubimo jer umjesto prevazilaženja razlika među nama mi ih naglašavamo i šejtanu zadovoljstvo činimo, a neprijatelj se sladi našom neslogom. Bedr je simbol borbe između dobra i zla, između opstanka i propasti. Nesloga bi njih na Bedru odvela u nestanak, nas nesloga danas vodi u tom pravcu.
Bedr je borba sa samim sobom. Da bi Islam opstao i muslimani bili bezbijedni oni stalno moraju biti na Bedru, u stalnoj borbi jer bedranska bitka nema kraja. Ona nije vezana za mjesto.
Bitka sa samim sobom, to je nama Bedr. Upustimo se u tu bitku i dobijmo je – jer Allah je uz nas. Pa nismo mi u puno drugačijoj poziciji od te prve generacije muslimana. Pa i mi smo prva generacija Bošnjaka u Norveškoj, u tuđem svijetu, među tuđim i drugačijom ljudima, kojih je mnogo oko nas. Na tu prvu generaciju se srućilo puno tereta, breme rata, breme bola i tuge za poginulima, breme kućenja, učenja i posla. Ali i breme Šehadeta – breme vjere naše. Ako je ne premesemo i lanac našeg dina kojeg su u ko zna kakvih belajima čuvali naši predci , KO ĆE…KO ĆE od Bošnjaka na sedždu Allahu padati. Mi sami i naša djeca pogotovo su naš najveći emanet i obaveza!
Ova bitka iz sedamnaestog ramazanskog dana bila je mala naspram bitaka koje su slijedile. Mala je naspram bitke protiv zavidnosti i borbe sa sobom da se radujemo napretku svih. Mala je naspram mržnje koja u srcima našim stanuje a treba je zamijeniti ljubav između nas po kojoj trebamo biti prepoznatljivi. Velika je bitka izboriti se za namaz, za post. Bitka je velika opredijeliti se za porodicu kako bi se harama sačuvali i vjeru upotpunili i porod na pravi put izveli. Nikome nije uskraćena mogućnost da bude borac Bedra i svjedokom borbe da Allahova riječ bude gornja u vremenu u kojem živi i na mjestu gdje boravi.
تِلْكَ أُمَّةٌ قَدْ خَلَتْ ۖ لَهَا مَا كَسَبَتْ وَلَكُم مَّا كَسَبْتُمْ ۖ وَلَا تُسْأَلُونَ عَمَّا كَانُوا يَعْمَلُونَ
”Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.’‘ (El Bekare 134)
„Stoga, podignimo visoko naše zastave, odbacimo strah i sumnje, umjesto toga radimo vrijedno i kako najbolje znamo, svijesni da naš život i naša smrt, pa i naša sudbina nisu u njihovim, nego Božijim rukama. U toj vjeri je naša sloboda, naša snaga i, ako Bog da, naša pobjeda.“ A.Izetbegović
Uzvišeni Bože, pomozi nas u našoj stalnoj borbi. Amin